U arheološkim istraživanjima pronađena su i mnogobrojna zrna krunica ili ružarija. Iako se u islamskoj vjeri molitvena zrnca pojavljuju već u 8. stoljeću, u kršćanstvu se krunica počinje koristiti od 11. stoljeća. U početku su krunice imale sto pedeset zrna, kojima se molilo sto pedeset Očenaša, a zvale su se paternosteri. Od 13. stoljeća njima se počinju moliti Zdravo Marije te polako postaju najčešći oblik Marijine pobožnosti. Praksu moljenja krunica prvenstveno širi dominikanski red. Izrađene su od kosti, stakla, staklene paste, drva te crnog jantara ili gagata – visokopoliranog drvenog ugljena koji je štitio od uroka i nezgoda. Krunice se upotrebljavaju za moljenje jednostavnih molitvi, što je omogućilo nepismenom puku lakše uključivanje vjere u svakodnevni život.

Križ je danas najrašireniji i najprepoznatljiviji simbol kršćanstva. U antičko je vrijeme upotrebljavan kao sprava za mučenje, a kako je i Krist na njemu raspet i umro u kršćanskoj vjeri, postao je simbolom slave. Postoji mnogo vrsta križeva, a najčešći je jednostavan latinski križ. U doba baroka popularan je bio i križ caravaca s dvije grede, koji se upotrebljavao za zaštitu od kuge, nevremena ili opsjednutosti. Lik raspetog Krista na križevima se počinje pojavljivati od 13. stoljeća. Križevi su se nosili kao privjesci oko vrata ili kao dijelovi krunica, a drveni križ s raspetim Kristom stavljao se pokojniku u ruku pri sahrani.

Na križevima se često nalaze natpisi, a jedan od njih glasi: Domine memento mei – Gospodine, sjeti se mene.