Razvoj hodočašća možemo pratiti već od 4. stoljeća, kada vjernici počinju posjećivati grobove mučenika i svetaca u Svetoj zemlji. Hodočašća uvijek uključuju fizički napor; vjernici se žrtvuju i odriču kako bi im se na kraju putovanja otkupili grijesi i uslišile molitve. U srednjem se vijeku hodočastilo u daleka svetišta kao što su Rim, Santiago de Compostela, Svetište sv. Tome Canterburyjskog i ono Tri kralja u Kölnu. Početkom novog vijeka popularnija su bila kraća hodočašća, a običaj je bio da se za života na hodočašće ide nekoliko puta. Također je bilo uobičajeno da se na jednom hodočašću posjeti nekoliko svetišta. Na hodočašću su vjernici činili ono što i mi dan-danas činimo: kupovali su suvenire, koji su ih kod kuće podsjećali na sveto mjesto koje su posjetili, a tijekom 17. i 18. stoljeća najomiljeniji je hodočasnički suvenir bio medaljica. Prema pronađenim medaljicama možemo pretpostavili da su stanovnici Rijeke i Mošćenica najčešće hodočastili u svetište u Loretu u Italiji, koje je s Trsatom povezano legendom o prijenosu nazaretske kućice, a do kojega im je trebalo otprilike petnaest dana. Također su pronađene i medaljice iz različitih svetišta u Austriji, Njemačkoj i Češkoj, npr. Mariazell u Štajerskoj, Maria Taferl u Donjoj Austriji ili najudaljeniji Köln, do kojega se hodočastilo čak dvadeset i sedam dana.